Schmitt – protuotrov banalnosti

Ove je godine francuski književnik i ­dramaturg s belgijskom adresom Éric-Emmanuel ­Schmitt napokon dobio dugo iščekivano priznanje u Hrvatskoj. Zbirkom Drame u izdanju Matice hrvatske te prijevodu Vinka Grubišića sada je široj hrvatskoj publici dostupno čak pet kazališnih komada ovog vrsnog, višestruko nagrađivanog kazališnog umjetnika, jednog od najizvođenijih suvremenih dramskih pisaca francuskog jezika. Radi se o izrazito zanimljivom izboru Schmittovih tekstova, koji – premda ne čine kompaktnu, linearnu cjelinu – pružaju čitateljima skoro pa potpunu sliku o svemu što je potrebno znati o njegovu radu i djelu. Drame Posjetitelj, Enigmatske varijacije, Einsteinova izdaja, Hotel dvaju svjetova te Đavolska škola, drugim riječima, gotovo savršeno iscrtavaju univerzum u kojem obitava Schmittov kazališni genij.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Pet drama kao slika jedne
autorske poetike

U Posjetitelju, objavljenom 1993, Schmitt suočava oca psihoanalize s pojmom vjere u Boga. Drama je smještena u čuvenom bečkom uredu Sigmunda Freuda, u razdoblju koje je uslijedilo nakon pripojenja Austrije Njemačkoj pod vodstvom Hitlerova režima. Kroz razgovor doktora Freuda s enigmatskim likom Nepoznatog te sa surovim Nacistom, autor nas vodi u „zečju rupu“ nebrojenih neodgovorenih pitanja, a odnos između glavnog lika i kćeri Anne poprima obrise jedinog – ili možda tek jednog od mogućih – puta spasenja.

Odabir povijesno značajnih, stvarnih događaja za ambijentiranje drame pronalazimo i u Einsteinovoj izdaji iz 2014, u kojoj legendarnog njemačkog znanstvenika pratimo u borbi s egzistencijalnom dilemom svoga života. I u ovom slučaju radi se o događajima vezanima za tragediju Drugog svjetskog rata: unutarnjim konfliktom glavnog junaka, čije razvijanje promatramo kroz dirljivo sazrijevanje prijateljstva između Einsteina i lika Skitnice, Schmitt prepričava pozadinu konteksta i okolnost­ī, koje su naposljetku omogućile SAD-u nadmoć i pobjedu nad Silama Osovine.

Drama Enigmatske varijacije nastala je 1996. te je jedno od najpoznatijih kazališnih komada francuskog dramaturga. Djelo je doživjelo brojna uprizorenja u Europi, a u Hrvatskoj je postavljeno na scenu 2001. (zagrebačko kazalište Mala scena), 2021. (HNK u Varaždinu početkom, a HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci krajem te godine) i 2023. godine (koprodukcija zagrebačkog i riječkog HNK). „Najosobniji“ (po riječima samog autora) Schmittov dramski tekst, čiji naslov ukazuje na svojevrsni hommage istoimenom glazbenom djelu Edwarda Elgara, donosi na scenu nesvakidašnji – u suštini, virtualni – ljubavni trokut, dok između redaka prilično zabavne interakcije dvaju likova autor progovara o suočavanju s izvjesnošću smrti i osjećaja samoće do kojeg to neizbježno dovodi.

Za razliku od spomenutih komada, Hotel dvaju svjetova nastao 1999, predstavlja susret čak pet različitih ljudskih sudbina, koje povezuje iščekivanje kraja ili pak nastavka vlastita života u svijetu koji se nalazi na međi tih mogućnosti. Pomoću jednostavno ali efikasno oblikovanih likova, ovaj izrazito human tekst navodi gledatelja/čitatelja na razmišljanje o prolaznosti vremena i krhkosti života, predstavljajući mu nevinu ljepotu osnovnih moralnih vrijednosti.

Zadnje od pet djela u zbirci jest Đavolska škola, kratka i oštra jednočinka napisana 1996. i postavljena iste godine u organizaciji Amnesty Internationala. Kao (ironični) šećer na kraju, čitateljima ovog izdanja ponuđen je svojevrsni osvrt na ljudsku ravnodušnost koja posljedično dovodi do slijepog prihvaćanja zla i društvene truleži.

Dvojnost kao središnji princip dramskog mehanizma

U komadima odabranima za Drame znakovito se raspoznaju neke od najznačajnijih sastavnica Schmittova kazališnog uma. Poput nebeskih tijela od kojih je sačinjen svemir, i ovdje je riječ o fragmentima različitih veličina koji, u svom međudjelovanju i povremenom dodiru, upućuju na nepresušnost utjecaja autorovog stvaralaštva. Jedan od ključnih alata kojima se francuski dramaturg služi u stvaranju moćnih i slojevitih kazališnih djela jest dualnost. Dvojnost, odnosno suprotnost, prije svega u predstavljanju problema (pitanja) te u perspektivama stopljenima u istu cjelinu.

U Enigmatskim varijacijama, žena koja je osvojila srce obojice likova, djeluje u dualnosti vlastite ličnosti. „Postoje dvije Helene, vaša i moja. (…) S vama strast, sa mnom ljubav“, u jednom će trenutku Larsen reći Znorku. Freudova potraga za istinom – još jedna karakteristika što mnogi od Schmittovih junaka dijele – u Posjetitelju jednako je snažna kao njegova želja za vjerovanjem, no i sam odgovor što mu ga Nepoznati pruža izražava se pomoću dvaju suprotstavljenih pojmova, koji ipak ne dovode do razrješenja: „Freude, ja sam misterij, a ne zagonetka“, a čovjek je „slobodan za dobro kao i za zlo, inače ne bi sloboda ništa značila.“ Dok u Hotelu dvaju svjetova likovi tjeskobno proživljavaju iščekivanje dizala koje će ih odvesti na ovu ili onu stranu, Einsteinova izdaja istovremeno je i „izdaja Einsteina“, a Đavolska škola zamagljuje te prevrće granice između dobra i zla.

Čak i glazba, odnosno zvuk, općepoznati aspekt Schmittovih drama, nerijetko obitava na sceni u obliku buke i raznih šumova (jasno naznačenima u minucioznim didaskalijama), a katkad se dogodi i da ista melodija dovodi do osjećaja jednako lijepih koliko i bolnih – kao u Enigmatskim varijacijama, gdje doživljaj Elgarova djela naposljetku stvara u likovima potpuno kontradiktorne atmosfere, ili u Freudovu tihom priznanju samom sebi dok sluša stravične pjesme grupe nacista pod svojim prozorom: „Kad bi bar loše pjevali…“.

Kraj koji nikada ne označava definitivni završetak

Među lajtmotivima Schmittovih kazališnih djela pronalazimo, pored ljubavi (u raznim oblicima te različitom nastajanju) i određenu dozu humora, no gotovo uvijek u kombinaciji s ironijom te u formi groteske koja skriva oštru istinu – poput Skitničine surovosti u ophođenju s O’Neillom pri kraju Einsteinove izdaje ili Marijine vulgarnosti i priprostosti u Hotelu dvaju svjetova.

Zanimljiv je i način na koji francuski autor zaključuje svoje drame. U (ovim) Schmittovim komadima, kraj gotovo nikad ne označava definitivni završetak, tj. razrješenje glavnog pitanja. Dok u Posjetitelju ne znamo zašto je (i je li zbilja uopće) Freud promašio svoju metu, u Enigmatskim varijacijama i Einsteinovoj izdaji ukazuje se na ponovni susret dvojice likova – Znorko najavljuje Larsenu: „Pisat ću vam“, a Einstein na samrti poručuje Skitnici: „Dolazim. (…) Do kasnije…“. U Hotelu dvaju svjetova, pak, zadnja didaskalija nalaže da „(…) je sav hotel u cjelini zasjao prije nego što su mogli saznati umire li Julijan ili ponovno silazi na Zemlju“, a Đavolska škola oblikovana je tek kao uvod u puno složeniju priču.

Pokušavajući razaznati slojeve značenja i simbola, sugestija i osjećaja, u Schmittovim se djelima moguće izgubiti. No, koliko god ih raščlanili i secirali, njegovi kazališni tekstovi ne gube snagu i sposobnost da gledatelja/čitatelja povedu u unutrašnjost samoga sebe, da dotaknu onu univerzalnu žicu od koje cijelo njegovo biće drhti, spotiče se, plače i raduje se u isto vrijeme. Svaka je riječ kod Schmitta apsolutno ključna, svaka didaskalija neophodna, svaka slika potpuna.